Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, u utorak 30. rujna s početkom u 20 sati, predstavlja glazbeno-scensku priredbu, tradiciju plesa i glazbe Koreje. Ulaz je slobodan.
Zemljopisna bliskost Koreje s Japanom i Kinom kao poznatijim joj susjedima, te određeni nedostatak pouzdanih informacija o njezinoj kulturi, doveli su do raširene, ali pogrešne pretpostavke da korejska kultura potječe ili čak jednostavno
oponaša kinesku, odnosno japansku.
Šezdesetih godina prošloga stoljeća u Južnoj se Koreji pojavila bojazan da bi tamošnja tradicionalna glazba mogla u potpunosti nestati s aktivne glazbene scene.
Dvadesetak godina kasnije nizom projekata pokrenut je trend očuvanja tradicije, iako uz neizbježnu promjenu konteksta.
Osobita uloga tu pripada studentima koji su tradicionalnu glazbu shvaćali kao opće dobro, učeći tradicionalne instrumente, kupujući komercijalne snimke, te podržavajući koncertne nastupe profesionalnih glazbenika.
Već u 15. stoljeću, kada su Kina i Japan koristili tek rudimentarne ritmičke simbole, u Koreji nastala vrlo precizna ritmička notacija koja se nastavila koristiti u visoko razvijenom obliku; što je ujedno i najvažniji doprinos Koreje bilježenju glazbe Istočne Azije.
Takvoj umjetnosti glazbe i plesa pripisivale su se intelektualne vrijednosti, te je odlikuju meditativnost, spokoj i odmjerenost. Religijske prigode s glazbom uključivale su razne budističke svetkovine i komemorativne obrede, kao i svećeničke rituale.
Svjetovna, narodna glazba izvodila se u skladu s prirodnim ciklusima, ovisno o poljoprivrednim aktivnostima, pa su se razvile radničke pjesme i slavljenja godišnjih doba.
Jedan od danas najpopularnijih tipova muziciranja među Korejcima u domovini inozemstvu je Samullori – način proizašao iz narodne glazbe u kojemu se sviraju četiri različita udaraljkaška instrumenta: dvostrani bubanj u obliku pješčanog sata – janggo, cilindrični bubanj – buk, brončani mali gong prodornog zvuka koji svira voditelj ansambla –kkwaenggwari, te veliki gong – jing, koji uglavnom označava glavne udarce ritmičkih obrazaca.
Buchae-Chum predstavlja samu bit plesa u Koreji.
Taj živopisni ples s lepezama simbolizira leptire koji lepršaju oko cvijeća.
Uz Janggo-Chum – ples žena u tradicionalnim nošnjama uz živahne ritmove bubnja janggo, Buchae-Chum predstavlja najtipičniji oblik korejskog ženskog plesa.
Hung-Chum je pak vrsta improviziranog plesa kojim se izražava duhovna harmonija stezanja i opuštanja kod disanja te ljudska povezanost s prirodom.
Horor iz psećeg života
Novo u kinima
Online servisi